26
četvrtak
siječanj
2012
Zvijezdi
Još te imam s lijeve strane među linkovima. Moja nepoznata prijateljice. Znam ti ime, iako se imenom svojim ne potpisuješ. Nije mi važno gdje živiš, u kojem gradu dišeš, glavno da znam da voliš promatrati oblake . Nije da nisam znatiželjna. Jesam jako. Ponekad, kad čitam tvoje riječi tako utješne zamišljam te. Ali nemaš stalan oblik, boju očiju i kose. Svaki put si drugačija.
Poput zvijezda na nebu. Osjetila sam odmah na početku tu dobrotu. Možda smiješno zvuči, ali i u virtuali postoji ono šesto čulo. I u virtuali možeš osjećati. Oluje su bile u tvojim riječima kad si pisala. Vjerojatno i u tvojem životu. Ali nismo se još do kraja razotkrile. Možda smo samo u nekom trenutku ogolile duše, i dopustile jedna drugoj da se tješimo.
Moja nepoznata poznata prijateljice.
Možda se nikad ne sretnemo. Možda Ja nikad neću tebe upitati gdje živiš, gdje radiš, a ti koja pomno čuvaš svoju intimu i dalje češ susretati mene u ovoj virtuali.
Ima tu toliko tajni koje ne želimo priznati samima sebi, a onda kako bi i drugima.
Tek treptaj, nagovještaj.
Ne, još nije vrijeme za to. Uživajmo u tajanstvenosti.
I u svjesnosti da imamo jedna drugu.
Neka naše nesavršenosti i mane, naše vrline, naše obrazovanje, naš posao, našu djecu, naše muževi i sve ostalo što ide uz vidljivi dio našeg života dijelimo sa stvarnim ljudima koje isto tako volimo.
A nas dvije...tu smo gdje jesmo. U dobru i u zlu.
komentiraj (0) * ispiši * #
15
nedjelja
siječanj
2012
Za Sanelu
Moje primirje sa miševima trajalo je dosta dugo.Otkako sam im kupila palice i lopticu za golf, na svečanoj mišjoj sjednici odlučili su me ostaviti na miru. Dostojanstveno su se povukli u svoju rupu. Nikome ni u najluđim snovima ne bih priznala da me to nije usrećilo. Nedostajali su mi. Društvo živih ljudi (neprimjeren je reći mrtvih pjesnika) oko mene, ali ja bih to voljela (mislim, voljela bi društvo živih ljudi i mrtvih pjesnika).
To društvo živih ljudi na poslu ne voli moje miševe. Čujem govorkanja, Tonka je u tome najglasnija, da sam si umislila da živim u svijetu Stuarta malog. A kaj njemu fali, pitam ja sebe ali i vas?
Ne fali mu ništa, ta sitnica kaj ne postoji je samo sitnica. A ja nisam sitničava.
Dakle Tonka, ulizica Šefa (još pamtim ruku koja ga miluje po leđima), ta Tonka je dosta neuračunljiva. Usred zime hoda gola po firmi.
Pitam Sanelu jel vidi isto što i ja?
Sanela počne plakati.
Idem redom. Pitam i druge.
Nitko ne vidi da je Tonka gola.
U vidno polje ulazi mi opet Sanela. Kima glavom jer od potoka suza ne uspjeva progovorit.
Ona mi je jedina šansa.
Hvala Bogu, nisam luda.
Draga, osjećajna Sanela dodaje odjeću Tonki da se obuče.
Tonka oblači majicu ali i dalje je gola.
. Eureka..vidi..vidimo isto, gledamo zajedno golu Tonku za blagajnom. Ali to nije sve.
Vidimo i Šefa golog. Da ga bar i Jasna vidi. Potajno je zaljubljena u njega. On je njezina nemoguća misija.
Sretna sam. Ne zbog njihove golotinje. Sretna zbog svojih miševa.Odlučila sam ih pokazati Saneli. Ali ovo ipak nisam očekivala.
Sanela je prepoznala Stuarta malog. Čuda su ipak moguća.
p.s. Ionako,car je gol.
komentiraj (11) * ispiši * #
05
četvrtak
siječanj
2012
nakon 104 dana
Sanjam nepoznate pute
što me prate
poput sjena
a rijeke života smiju se.
Daleko je nepoznata obala
tek pitam se..
čeka li mene?
U snu igram se sa anđelima..
nadomak jutru
san postane java
...a ja...
plivam iako sam neplivač.
komentiraj (1) * ispiši * #
22
četvrtak
rujan
2011
povratak
šutnja je bila crvena
poput šamara od riječi
i da sam htjela
nisam
znala pustiti suzu
kao da bi to nešto promjenilo
možemo kriviti svijet oko nas
za glupe poteze
priznajemo jedno drugom
u nepoznatoj sobi
strast
komentiraj (1) * ispiši * #
29
ponedjeljak
kolovoz
2011
jer velik si ,činiš djela velika,nitko nije kao ti...
Zvučalo je prilično jadno. To pjevanje pod tušem. Ali riječi nisu zaboravljene, iako je mrzila pjevati . I onda, suze izmješane s vodom, suze radosnice i suze gubitnice. Pjevala je uporno sve dok voda nije postajala sve hladnija i hladnija. Ali uporno taj refren ne izlazi iz glave i onaj čudan osječaj olakšanja kad emocije prevladaju i zavladaju dušom i tijelom.
Saznanje da je jedan čovjek samo broj, uglednoj firmi koja se diči i ponosi svojom humanošču, podupiranju dobrotvornih projekata, koja je svaki dan spominjana na televiziji i svim ostalima medijima, između ostalog i doniranju tona hrane vrtičima, domovima, udrugama.
Taj broj je jedan život, jedna žena u terminalnoj fazi nečega neizlječivog, možda zalječivog, žena koja u sebi nosi svu bol i jad te bolesti.
Ne produžetak ugovora, crna riječ otkaz.
I sad još i ta borba za egzistenciju.
Eto to smo. Do tuda smo došli. Same laži.
I zato želim da taj Bog, silan Bog koji čini djela velika, nama malima,..
zato vjerujem
zato postojim
Želim da učini čudo.
Molim te.
komentiraj (0) * ispiši * #
20
subota
kolovoz
2011
gubitnica
Imam peh. Gubim stvari. Obavezno ključeve i razne male ključiće koji me okružuju. Onaj ormarić, ova ladica, par lokota, jedanast vrata sa normalnim vratima moja su svakodnevnica. Zatim nakit. Naušnice više ne brojim. Jedino još vjenčani prsten stoji postojano na prstu. Zato čuvam prste da i njega ne izgubim. Najrađe bi i njih zaključala ali to je neizvedivo. I da nekom čarolijom mogu uzalud i to. Ključić bi izgubila. Onda knjige. Ostavljam ih posvuda. To mi najteže pada. Gubljenje knjiga opravdavam svojom sve rastajućom senilnošću. A može i ovako..namjerno ih ostavljam da ih netko pronađe, pa možda taj netko, postane sretni netko a da toga nije ni svjestan. Kako će ga usrećiti ta izgubljeno-nađena knjiga.
Gubim i novce. U snu i na javi. Nimalo figurativno. Gubim ih za ozbiljno.
Do sada dovoljno za jedan prosječan auto.
Gubim kape, o šalovima i rukavicama neću ni pisati.
Šminku, torbe, upaljače, cigarete, špeceraj, a joj..mobitele..
Tješim se..sve su to stvari. Nadoknadive i materijalne.
Totalna sam gubitnica.
Jer izgubila sam Anastaziju. Ona je bila osoba. Napol stvarna. Napol Ja.
Ali vjerujem u anđele.
Oni će mi pomoći da je nađem.
komentiraj (0) * ispiši * #
17
nedjelja
srpanj
2011
moral za jednokratnu upotrebu
...taj drhtaj u grudima..
i ne znam što mi je bilo
..kad
sam
otvorila ta vrata..
godinama zaključana
..i sad..
nalazimo se u šutnji
..tek povremeno..
ja čekam
..tvoje misli..
i ako je to bila ljubav
...pitam sebe
zašto sam pustila da ode
komentiraj (2) * ispiši * #
03
petak
lipanj
2011
2 sata i 46 min u noći
Nisam ni pitala dali je slobodno. Sjela sam na klupu pored Odmak. Kiša koja tako nemilosrdno pljušti nije me uspjela uplašiti. Jesi li za sladoled? Upitala sam najprirodnijim glasom.
Kao da smo u najljepšem caffeu na svijetu, najljepšoj čokoladarnici.
Odgovor znam i prije negoli se okrenula i uhvatila me za ruke.
Kad poželiš, uvijek možemo sjesti na ovu Klupu.
Ipak, oprosti mi što kradem ovo mjesto stvoreno baš za tebe, ali mjesto na kojem me razumiješ.
Tvoj lik je isčeznuo s prvim zrakama sunca, i ostala sam sama lica mokrih od suza.
Oprosti, jeli slobodno?
komentiraj (3) * ispiši * #
01
srijeda
lipanj
2011
Za Ivanu
...Ivana, zašto si lagala,
Nesretni broj svojih godina.
Ivana, zašto si lagala,
Kad te vidim u očima
Nježnu srnu što se boji,
Da ostvari mlade snove,
I da plati još večeras,
Povratnu kartu do slobode....
Rijeka me čekala. A ja sam to tek sada primjetila .Nema veze. Uvijek sam malo zbrkana nakon posjeta roditeljskom domu. Danas sam sve zbrojila.Sve lijepo stavila na papir.Selo moje malo s velikim S.Točno smo se voljeli i mrzili svih 23 godina, sedam mjeseci i pet dana. A onda sam ja otišla. Ipak ne predaleko.Odlepršala s rojem zlačanih leptira noseći uspomenu na staru Janu i vonj truleži .Ostavljajući beskrajnu zelenu livadu posutu maslačkima i dvije Sestre u igri s lelujavim vlatima trave. Rekla sam zbogom i tajanstvenoj močvari kraj koje sam znala satima sjediti i čekati da se pojavi čudovište. I kad bi se pojavilo, ja bih se razočarala. To čudovište je bilo dobro. Nimalo strašno kako su me plašili oni odrasli ljudi.Uzalud sam im objašnjavala .Nisu sva čudovišta zla. Ljudi su više zli.
...Danas ,Ivana me čekala. Podsjeća me na Pipi Dugu Čarapu. One jamice na obrazima kad se nasmiješi. Ivana se voli smijati. Toliko da smijehom otjera onaj trag arogancije, i poneku sjenu koja preleti očima. Postoji li kakva tajna? Nagađam...sigurno postoji. Danas, Ivana prepustimo se rijeci. Da nas razgoliti. Savršeno mjesto za utjehu. Ljubav?
Ima li kraj ta rijeka koja tako mirno protiče pored nas? Tvoje vrijeme tek dolazi. U mulju lažnih obećanja i pogrešnih imena za ljubav, ja prepoznajem onu nevidljivu čežnju koju tako dobro skrivaš.
...Vidiš li Ivana, ono dobro čudovište na drugoj strani obale? Imamo tajnu.
Ali ovo je tek samo priča.
komentiraj (0) * ispiši * #
15
petak
travanj
2011
memento
Pitam se..riječi naviru..negdje sam pročitala onu jednu rečenicu iz Izgubljenog raja...a glasi nekako ovako..Um je mjesto za sebe i u sebi može stvoriti raj od pakla i pakao od raja..
Danas mi je tako stvarna. Poželim se posve isključiti. Mazohistički se kazniti i osjetiti osjet potpune tuposti. Biti preplavljena i začahurena poput djeteta u maternici. Ne znati ništa. Prepustiti se Božjoj milosti. Ne mogu. Moram si postavljati pitaja na koja još uvijek nemam odgovora koji bi me umirio, odgovora koji bi mi pomogao.
A On mi se smije.Onak prijateljski. I čujem kako govori...opet pogrešan put..
A ja..do kada?
Do ponovnog susreta, kaže i nestaje ostavljajući me samu sa mojim mislima.
Nije pošteno.
komentiraj (3) * ispiši * #
